Imao sam ženu svojih snova. Snažna, hrabra, bez dlake na jeziku, osjećajna i divna osoba.
Još bolja žena i majka našem četverogodišnjem sinu. Jednu sam večer izašao s prijateljima, napio se i prevario je s konobaricom.
Ispovjedio sam joj se iste večeri. Nije ništa rekla. Nije riječ.
Otišla je spavati u drugu sobu, zaključala se. Plakala sam, molila pred vratima. Ni riječi od nje.
Ujutro čujem razgovor nje i sina kada ju je mama pitala zašto moramo ići, zašto nas tata više ne voli? Odgovorila mu je da te tata voli najviše na svijetu, ali mamu više ne voli, pa moramo ići.
Umro sam u tom trenutku i do danas nisam oživio.
sada-čovjek
Sina viđam kad god poželim, ali od nje više nisam čuo ni riječi. Odvede ga do vrata, okrene se i zatvori vrata. Od tada nisam živ.”