Domaćice u Jugoslaviji imale su velika umijeća, a radile su ono što je današnjim ženama nezamislivo.
Mnogi se i danas sa velikom nostalgijom prisjećaju dobre, stare Jugoslavije. Određeni predmeti starijim generacijama bude lijepa sećanjanja na vrijeme koje se umnogome razlikovalo od današnjeg.
Žene, domaćice, bile su veoma dovitljive i umjele su da se snađu u svakoj situaciji jer ih je nužda na to natjerala. Ono što su one radile, današnjim djevojkama je nezamislivo. Heklanje, štrikanje, ručno pranje odjeće… samo su neki od poslova koje su žene u Jugoslaviji umjele da rade.
Današnja posteljina je umjetničko djelo. Boje u svim nijansama duge, divni printovi… Ranije je sva posteljina bila bijela, a da bi se sačuvala ta bijelina, žene su satima u loncima na šporetu kuhale čaršave i jastučnice sa sodom bikarbonom i sapunom. Onda su tokom hladnih dana u vodu dodavale so, ako se ista ta posteljina ne bi zaledila od niskih temperatura. Ovaj trik je omogućavao da se odjeća osuši na žici.
I zaista, posteljina je uvijek bila blistavo bijela i utegnuta.
Kada su naše bake bile mlade žene, posteljina se nije prala tokom zime. Samo su se kuvale sitne stvari poput: donjeg veša i dječijih pelena. U proljeće, kada se snijeg otopi, domaćice su prale gomile prljavog veša koji se gomilao tokom cijele zime.
Sredinom šezdesetih su se pojavile prve mašine za veš, koje su običnim građanima bile dostupnije tek osamdesetih godina. Ako su posjedovale mašinu za veš, žene su se osjećale kao kraljice. Tih godina, svaka žena je tepala svojoj mašini za veš, riječima: “moja drugarice”
Štirkanje odjeće za mnoge je težak i komlikovan proces, te nije ni čudo što na interetu možemo pronaći mnoštvo tutorijala koji objašnjavaju postupak štirkanja.
Naime, štirkane stvari zadržavaju oblik, manje se habaju i duže ostaju čiste. Ranije se sve štirkalo, od košulja do stolnjaka. Da biste to uradili, poslije pranja se odjeća stavljala u rastvor skroba, a zatim se cijedila pa sušila.
U vrijeme kada se nije imalo novca, odjeća je bila veliki luksuz. Ljudi su maksimalno koristili odjeću, te kada bi se probušile čarape ili nešto od garderobe – žene su obavezno krpile. Čarape su se krpile toliko puta, dok se samo na konac nisu svele. Kada se toliko izližu i iznosaju, teška srca su se bacale. Žene su sa beskrajnim strpljenjem krpile čarape, pa čak i donji veš svoje djece, a sve da bi se uštedjelo.
Kada bi se pocijepala odjeća kao što su majice ili pantalone, žene su komplikovanim vezom prekrivale novonastale rupe. Taj vez je bio toliko izvešten da je prerastao u umjetnost. Kasnijih godina, kada je šivaća mašina postala sastavni dio svakog domaćinstva žene su šile odjeću za sebe i ukućane, a materijal se kupovao na veliko. Štopane farmerke su postale hit, pa su se krpile i one koje nisu bile pocijepane.
Nekada su rupe na odjeći krpljene termički: odsječete parče tkanine, samoljepljivu tkaninu pa pređete peglom preko toga i to je to. Nije bilo nužno da tkanina bude u obliku pravougaonika, izbor je bio ogroman: leptir, cvijeće, psi, mačke i td…
Žene su znale kako da iskoriste mlijeko najbolje moguće. Mlijeko je cijenjeno kao zlato. One su znale kako da naprave sir, surutku, kefir, kiselo mleko … Sve.
Šta su vaše majke i bake znale da radi, a vi niste imali potrebu to da naučite?