Ulazeći u apoteku, čovjek je pitao: “Imate li neku kremu za ruke?”
Vidljivo oštećene od cementa, ruke su otkrivale da čovjek obavlja težak fizički posao svakodnevno.
Apotekar se osmjehnuo i odgovorio: “Da, naravno, imamo uvoznu, malo skuplju, ali kvalitetniju, te imamo i ovu jeftiniju, domaćeg proizvođača.”
Čovjek je odlučno rekao: “Dajte mi tu uvoznu!”
Međutim, radnik u apoteci je pomislio da ga možda nije razumio pa je ponovio: “Ova je skuplja, ali kvalitetnija, možda biste ipak trebali uzeti ovu jeftiniju!?” dok je pokazivao na svjetloplavu kremu.
Čovjek je podigao ruke i objasnio apotekaru: “Radim na građevini već godinama. Cement je ozbiljno oštetio moju kožu, a kod kuće imam malu kćerku. Ne mogu joj pomilovati nježno lice ovakvim rukama. Radije ću uzeti ovu skuplju kremu, nadam se da će omekšati moje ruke. Cijena nije problem. Volim svoju kćerku više od svega i učinio bih sve za nju.”
Lice apotekara postalo je ozbiljno. Pogledao je čovjeka i prisjetio se kad je posljednji put posvetio pažnju svojoj djeci i iskazao im ljubav. Čovjek ga je nagnao da razmisli o sebi kao o čovjeku koji možda posjeduje materijalno bogatstvo, ali je siromašan u srcu i duši.