“Bio je Uskrs, a između toga što je radila milion stvari, mama je dodala je previše putera koji je stavila u tepsiju punoj krompira. Na vrhu se vidio debeli sloj ulja. Moj brat, otac i ja smo ga razigrano uboli prstima, kikoćući se dok je mama prevrnula očima pa sastrugala ulje i bacila u đubre prije nego što ga je stavila na sto.
Kada je večera počela i kada smo napunili tanjire, razmijenjivali smo poglede i nerado uzimali krompir, podižući male zalogaje ka ustima da usrećimo mamu. Ali dok smo jeli, tata je sjedio u nelagodnosti, stisnutih usana, gledajući u hranu koju je jedva dotakao.
Ranije je bilo znakova – loše varenje i bolovi u stomaku.
Tog januara smo bili na porodičnom putovanju u Meksiku i većinu dana se vraćao u sobu ranije da legne. Mjesecima mu je apetit opadao i osjećao se loše, ali smo mislili da je to zato što je sezona gripa, ili je putovao ili nešto nije u redu sa hranom. Možda su ga uznemirili oni grozni krompiri. Mjesec dana poslije Uskrsa, mom tati je dijagnostikovan rak debelog crijeva. U godini koja je uslijedila, tata je ušao u liječenje sa nadom i odlučnošću. Zbijao je šale sa osobljem koje mu je davalo hemoterapiju. Ali vremenom je bolest skupila snagu i povukla više od njega. Smršao je, izgubio je kosu i na kraju je izgubio vjeru da će pobijediti rak.
Onog dana kada mu je postavljena dijagnoza, doletela sam kući iz Čikaga i sklopila tihi pakt sa samom sobom. Nikad se neću slomiti pred njim. Ne bih dozvolila da moj strah i bijes postanu njegov teret i da mu dam više toga što još mora da nosi na svojim leđima. Na putu kući sakrila sam se u prljavom toaletu, tiho plačući da me niko ne čuje. Učtivo sam klimnula glavom avio-putnicima i sakrila natečene oči iza naočara za sunce.
Srušila sam se u majčino naručje po dolasku – bez daha, u strahu da će me noge izdati – i plakala sve do bolnice u pokušaju da izbacim sve iz sebe. Ali kada smo ušli unutra i kada sam prvi put vidjela tatu, nisam sebi dala drugog izbora osim da ublažim uznemireno treperenje u grudima.
Sljedeće godine sam se tješila u uglovima bolničkih hodnika kada bi se vraćao tamo, simptomi su se rasplamsali, ali bi se vraćao u svoju sobu sa osmijehom na licu. Kod kuće bih se povukla u kupatilo da umirim crvenilo u očima. Onda, kada bih se sabrala, sjela bih pored njega da razmijenjujem viceve i pričam omiljene stare priče.
Prošlo je 10 mjeseci od početka njegovog liječenja kada sam se konačno raspala pred njim, a on je otkrio iznenađujuću, ali duboku istinu koju je koristio u toku svoje brobe sa rakom.
Bilo je toplo proljetno popodne, a ja sam sela preko puta tate u dnevnoj sobi. Naš razgovor je prešao sa svakodnevnog čavrljanja na najnovije vijesti o njegovim tretmanima, njegovom napretku, hrani koju još može da svari i šta bi mogao da bude sljedeći korak. Prišla sam svemu tome ― ma koliko sumorno ― sa optimizmom. Tražila sam zrnce nade čak i tamo gde se činilo da je nema. Ali tata me je osujetio svojom postojanom praktičnošću i realnošću koju nisam mogla da izjbegnem.
„Bolestan sam, draga“, rekao je. Osjetila sam kako mi bes buja u grlu – pokušavajući da se manifestuje riječima između suza koje sam dugo suzdržavala – kada sam konačno postavila pitanje koje često postavljamo kada smo suočeni sa najcrnjim okolnostima: Zašto? Zašto on?
Tri male riječi su poravnale prostoriju, a zatim su tu definitivno visile, ispunjavajući prostor između nas kao magla. Čak i u gustini svoje patnje, mogao je tako jasno da vidi i prihvati ono što većina ljudi nikada ne radi.
Zašto moj otac? Zašto, prijatelju? Zašto moj supružnik? Zašto moje dijete? Zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima?
Kada je tragedija lična, svi tražimo krivca, tražimo da se neko okrivi.
Ali tata nije učinio ništa da dobije rak – jednostavno se dogodilo.
Ova spoznaja je značila prihvatanje apsolutnog odsustva razuma. Rak – i druge strašne, nezamislive stvari – se ne dešavaju svima, ali se, u stvari, mogu dogoditi bilo kome.
U maju 2015, samo godinu dana nakon što je tati dijagnostikovan, izgubili smo ga od raka debelog crijeva.
Od tada neprestano razmišljam o njegovim riječima: zašto ne ja?
Ove tri riječi sam shvatila kao njegovu posljednju životnu lekciju. Zašto da baš ja ne budem sretna? Zašto ne baš ja da postignem sve što mogu u životu?
Upravo te tri riječi su mi pomogle da preguram sve u životu što je nastupilo nakon njegove smrti.”
Autor(Erin Hall, huffingtonpost)