Životna priča Džordžije Blejki dokaz je da život često može biti uzbudljiviji od bilo kog romana ili filma. Ova Britanka je u otvorenoj ispovijesti za Daily Mail otkrila nevjerovatnu porodičnu tajnu, a ovo je njena priča:
Moj otac je bio neprestano umoran, umoran kao pas, sa uznemirujućom sposobnošću da zaspi bilo gdje, u bilo koje vrijeme – pa čak i za volanom našeg porodičnog automobila. Jednom je došlo do neprijatne scene kada je na školskom koncertu zadrijemao u prvom redu, a njegovo hrkanje odzvanjalo je kroz pjesmu koju smo pjevali… I to je samo jedna od mnogih sličnih scena u nizu.
Prošlo je 30 godina prije nego što sam dobila objašnjenje, koje se pokazalo kao zapanjujuće jednostavno, ali i veoma zbunjujuće. Bio je to odgovor koji je u sekundi srušio sve što sam mislila da znam o svom djetinjstvu i odrastanju.
Tata je zapravio bio iscrpljen jer je bio samljeven zbog dvostrukog života koji je vodio, odnosno od tajnih posjeta svojoj drugoj porodici gotovo svakog vikenda. Kasnije, kada su na svjetlo dana isplivali detalji njegovog tajnog života i druge porodice, shvatila sam da sam okružena paralelama i nekim uznemirujućim kontrastima.
Živio je samo nekoliko kilometara od nas, na drugoj strani centralnog Londona; nisu čak bili ni tako daleko. Ali dok je naša porodica živjela udobnim životom – moja majka je bila ugledni ljekar, a otac berzanski agent koji je postao historičar, njegova tajna porodica živjela je u skromnim uslovima.
Ispostavilo se da je moj otac imao još dvoje djece, uključujući kćerku koja je bila samo malo mlađa od mene. Ja sam se školovala u prestižnoj, privatnoj ženskoj školi Svetog Pavla, ona je išla u lokalnu gimnaziju. I mi izgledamo drugačije: ona ima tamnu kožu, ja imam svijetlu. Najčudnije od svega je što moj otac dao mojoj tajnoj sestri isto ime, Džordžija, samo što se njeno pisalo drugačije.
Istinu sam saznala u telefonskom pozivu koji sam primila ubrzo nakon očeve smrti. Bilo je to ljeto 2013, a moj otac Džordž, koji je tada imao 77 godina, preminuo je nakon upale pluća. Bilo je to neočekivano i ostavilo nas je tužne i osjetljive – ali nismo bili jedini! Dok smo tugovali u zapadnom Londonu, ljubavnica i djeca mog oca su se mirili sa sopstvenim gubitkom nakon što su otkrili da je preminuo tek kada se njegova čitulja – kao poznatog ekonomskog historičara – pojavila u “Tajmsu”.
Nije prošlo mnogo vremena prije nego što me je moja polusestra, tada stara 35 godina, pronašla i kontaktirala. Bila sam u tolikom stanju šoka kada se predstavila, da sam veći dio razgovora jednostavno ćutala. Sjećam se da sam sjedila na krevetu dok su mi noge klecale, a ona je bila neutješna i vrlo uznemirena i samo je željela da zna šta se dogodilo njenom ocu Džordžu. Propustio je njen rođendan, a to nikada ranije nije uradio, i neobjašnjivo je nestao iz njenog života.
Objasnila sam joj da je bio u bolnici posljednjih nedjelja, previše bolestan da bi uopšte izašao iz sobe i da nije mogao da obavi bilo kakve privatne pozive sa mojom majkom koja je bdijela pored njega danonoćno.
Džordžija mi je objasnila da se ona zove praktično isto kao i ja da imam polubrata koji se zove Oliver. Ispostavilo se i da je naš pas Stić, gluh, ali glasan, nekada pripadao njoj. Divlje mače, za koje je moj otac rekao da ga je pronašao na ulicama Londona, također je bilo njeno.
Nisam odmah upoznala svoju novu porodicu. Ubrzo nakon ovog emocionalnog zemljotresa uslijediio je još jedan udarac: mojoj kćerki Romili je dijagnostikovan neuroblastom, dječji tumor. Neko vrijeme je moj fokus bio usmjeren samo na oporavak moje kćerkice i tek 2016, kada je Romili prošla najgori period, konačno sam bila spremna da upoznam svoju novu porodicu, Džordžiju i Olivera, licem u lice, prenosi Blic žena.
Iako je otkriće svakako bilo šokantno, osjećala sam i kao da je ogromna zavjesa povučena u stranu. Čini se da su neki ljudi znali za ovu tajnu, iako ja nisam. Jedan porodični prijatelj povremeno je na božićnim zabavama pravio lapsuse u pijanom stanju. U rijetkim prilikama kada sam skupila hrabrost da otvorim tu temu sa svojom majkom, ona je to odlučno poricala. Iskreno, vjerujem da mama nije znala za tajni život svog muža.
Nikada nisam imala hrabrosti da pitam svog oca. Nikada nismo načinjali tako lične teme. Ali moj suprug Džejmi me je ohrabrio da se nađem sa Džordžijom i tako smo se našle, kao i naš brat, u jednom restoranu na pola puta između naše dvije porodične kuće. Dočekali su me ogromnim zagrljajem. Najprije je napeta tišina ispunila prostor između nas. Sve što sam mogla da pomislim bilo je da moja polusestra ne liči na mene. Njena majka je bila Jamajčanka, moja je bila Skandinavka. Ipak, Oliver je toliko ličio na našeg oca, da je to bilo nevjerovatno. Imao je istu figuru i iste ubitačne jagodice.
Tada su sva pitanja i osjećanja izašla na površinu. Rekli su mi da su oduvijek znali za mene i mog brata. Tata je otišao toliko daleko da je sa njima podelio detalje o našem detinjstvu – znali su da volim umjetnost u muziku, a i sami su imali takva interesovanja.
Džordžija je rekla da im je moj otac rekao da se razdvojio od moje majke i da imaju brak samo na papiru. Morala sam da im objasnim da to nije bio slučaj. Mogla sam da zaplačem samo razmišljajući o tome kakve je laži izrekao, koje je izgovore davao jer je jedva provodio vrijeme sa njima. Pitala sam zašto nas nikada nisu kontaktirali, a Džordžija je otkrila da im je Džordž stalno govorio da ne smiju da pokušavaju da nas pronađu. S poštovanjem su slijedili njegove želje dok je bio živ.
Kako smo se postepeno upoznavali, slagali smo dijelove naše porodične istorije. Moj otac se oženio mojom majkom Dajanom, 1967, kada je on imao 33, a ona 35 godina. Ja sam stigla na svijet 1971. godine. Nije bilo nagovještaja da je moj otac ikada imao aferu sve dok nije sreo Džordžijinu majku, ambicioznu glumicu, u jednom noćnom klubu u Londonu 1976. godine i zaljubio se. Dvije godine kasnije, stigla je Džordžija, a potom i njen brat Oliver 1988. godine. Džordžija kaže da je moj otac tvrdio njenoj majci da će se razvesti od Dajane i da je ona strpljivo čekala taj dan. Čak ju je i zaprosio, ali je ona odbijala da kaže “da” sve dok se otac i zaista ne razvede. On je uglavnom vrijeme sa njima provodio vikendima, a bilo joj je čudno što je insistirao da zavjese uvijek budu navučene prije porodičnog obroka. Džordžija je otkrila i da je naš otac uvijek bio prisutan na velikim prilikama kao što je njen rođendan ili rođendani njeno troje djece. Pokazala mi je mnogo fotografija Džordža u njihovoj kući, uključujući i onu na kojoj drži jedno od njene djece, svog unuka.
Što se tiče nas dve i naših identičnih imena, zaključili smo da je to osmislio da ne bio bio uhvaćen u slučajnoj grešci dok razgovara o bilo čemu što se tiče neke od nas dvije.
Obje smo živjele u kućama punih životinja, u mom slučaju puno mačaka i pasa lutalica koje smo spasili sa ulice. Uglavnom ih je usvajao moj otac.
Dok je Džordžija nabrajala sve pedantne načine na koje je naš otac skrivao svoj dvostruki život, shvatila sam zapanjujuće nivoe rizika i planiranja. Toliko sijalica mi se upalilo u glavi. Nije ni čudo što je bio iscrpljen i nervozan. Dok je povremeno išao u grad, vjerovala sam da vodi pse u dugu šetnju Hajd parkom. Sada mi je jasno zašto su jadni psi ostali tako debeli i puni energije. Takođe, shvatila sam zašto me je obeshrabrivao da nastavim svoju glumačku karijeru. Kada sam napravila neke pokušaje u muzičkoj komediji, predložio mi je da radim pod pseudonimom. Džordžija mi je rekla da je i ona sama gajila glumačke ambicije, te da je naišla na sličan otpor kod oca.
Kada smo 1987. skoro bankrotirali zbog berzanskog kraha, moja majka je postala izvor finansija u kući. Išla je na duga međunarodna putovanja i vodila je svog muža, a mog oca, sa sobom. Svojoj tajnoj porodici rekao je da su to bila “poslovna” putovanja. Obje porodice su dobijale identične razglednice. Nakon posjete Dalasu, dao nam je istu knjigu o navijačicama i set plavo-bijelih navijačkih pompona.
Ipak, bilo je šokatno koliko je otac kog je Džordžija opisivala bio drugačiji od onog sa kojim sam ja odrasla. Moj Džordž je bio šarmantanm i duhovit, ali nikada nismo bili bliski. U stvari, plašila sam se njegovog “gadnog” temperamenta. Bilo je trenutaka kada su obrazi bili crveni od bijesa. Mislila sam da je finansijski pritisak taj koji izaziva takav bijes. Sada znam da je bilo drugačije. Volio me je, ali to nije često pokazivao. Džordžija je opisala drugačijeg Džordža – njen tata je bio ljubazniji i mirniji.
Nakon našeg upoznavanja nastavila sam da održavam kontakt sa Džordžijom i Oliverom, redovno šaljemo jedni drugima fotografije i poruke, razgovaramo telefonom. Svi sada znamo da je tajni život našeg oca bio gubitak za sve nas. Zašto je to uradio? Ne znam i ne vjerujem da ću ikada saznati. Moja majka se 2020. razboljela i ja sam se fokusirala na nju. U početku sam bila ljuta i uznemirena u njeno ime, jer joj je otac to uradio. Bila sam zapanjena jer ona nije bila uznemirena i nije se osjećala izdanom.
Ona je jednostavno izjavila da je mnogo muškaraca iz generacije mog oca imalo vanbračne veze. Nije htjela da čuje nijednu lošu riječ protiv njega. Kada sam pokušavala da saznam nešto više, uslijedile bi svađe. Da li je znala, to me je zanimalo? To je napravilo takav razdor između nas da se isti “zaliječio” tek kada je ona postala previše bolesna i slaba da bi se raspravljala.
Da li je pokušavala da održi imidž u javnosti? Ili su možda imali neki dogovor za koji ja nisam znala. Umrla je naredne godine, u 89. godini, a ja nisam ništa pametnija.
Danas nisam toliko ljuta. Ipak, ponekad osjećam bol i nekoliko suza je proliveno dok sam ovo pisala. Ipak, tužna sam zbog izgubljenog vremena, zbog laži i toga koliko smo povrijeđeni, posebno moja sestra Džordžija. Ne mogu, a da ne osjećam krivicu što sam imala mnogo privilegija koje ona nije. S druge strane, naš otac je njoj bar pokazao ljubav. Rezultat svega je da danas imam blizak odnos sa tom divnom ženom kojoj se veoma divim.
Što se tiče našeg oca, uprkos svim svojim promašajima, trudio se da obje porodice budu sretne, nesumnjivo na račun sopstvenog duševnog mira.
( Blic žena)