Katarina Stamenković (41) umrla je u avionu na letu za Diseldorf u potrazi za boljim životom za sebe i svoje maloljetne sinove. Sređena i našminkana sjela je prvi put u životu u avion s nadom da ih čeka bolje sutra i da više neće ribati tuđe stanove. A pred garažom koja se zove stan, na Ceraku mlađi sin je gledao u nebo kako bi vidio avion kad poleti i mahao majci.
Gore, na nebu Katarini je pukla aneurizma, umrla je u sekundi, a na zemlji je ostala njena majka Ljiljana Ivanoski s bednom penzijom i dvoje djece za čije starateljstvo se sada bori. Dječaci nemaju ni oca, ubio se prije sedam godina. Čim je sahranila kćerku baka Ljiljana je otrčala da riba stanove. Da imaju za hljeb.
Nekada garaža, a danas stan u omanjoj kući-zgradi na Ceraku. Prozora u dnevnoj sobi nema. Slabo svjetlo u po bijela dana da bismo se vidjjeli. Baka Ljilja odmah skače da naloži vatru, da mi ne bude hladno.
– Drva još za danas imam. Uključiću poslije grijalicu, šta ću – veli baka za Kurir.
Iz sobe izlaze dječaci – mlađem je 12 godina, šesti razred. Stariji je prva godina srednje škole. Sabrani. Ko odrasli. U toj sobici Kaćine, kako su je svi zvali, slike na sve strane. I umrlica
– Stariji unuk je uzeo telefon. “Znate li da imam samo 15 godina, da nemam oca i zovete me da uzmem tijelo mrtve majke“, vikao je u telefon, a potom udarao glavom u zid – plače baka.
Katarina je umrla u 18:50, pukla joj je aneurizma za koju nije mogla da dođe na red da operiše. Avion je okrenuo nazad, za Beograd.
– Još prije četiri godine utvrđeno je da ima aneurizmu, trebalo je na “Dedinju” da operiše. Potom je sve pomjereno zbog korone, bila je 256 na listi čekanja! A imala je samo 30 i kusur godina – kaže Ljiljana, koja živi u Obrenovcu, ali od kada joj se ćerka razboljela često je bila s njom i djecom.