Prošlo je 111 godina od kako je potonuo Titanik, a nova tragedija upravo se odigrava opet na tom brodu za koji mnogi kažu da je uklet.
Naime, podmornica sa turistima koji obilaze olupinu broda – nestala je. Još uvijek se traga za njom, a ne zna se koliko tačno osoba se nalazi u njoj i koliko još imaju kiseonika.
Svi znamo za tragediju koja je zadesila Titanik u noći između 14. i 15. aprila 1912. godine. Brod je potonuo 740 kilometara od kopna, a sat i po nakon ponoći došao je prvi spasilački brod koji među preminulim putnicima tražio znake života.
Naime, temperatura vode iznosila je 2,2 Celzijusa, pri kojoj ljudsko tijelo može da preživi samo 15-ak minuta. Živote je izgubilo 1517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prvog razreda: spasilo ih se 63 posto. Na Titaniku se nalazilo 20 čamaca za spašavanje koji su ukupno mogli primiti tek oko 1100 putnika – polovinu onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu – ali i to je bilo u skladu sa zakonskim propisima toga doba te se smatralo dovoljnim.
Uprkos tome, tek je 700 putnika uspjelo ući u čamce za spašavanje; većina čamaca je poluprazna napuštala brod te je skoro u svakome još bilo slobodnih mjesta, piše 24.sata.hr
Istinu o tome skrivaju tajni telegrami, čiji su autori vjerovali kako nikad neće izaći u javnost. U tim telegramima je jasno kako je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mackay-Bennet, želio da izvuče sva tijela iz mora. Ali, ubrzo je shvatio kako je njegov brod premali za 334 tijela koliko su ih našli. Tada su donijeli kontroverznu odluku – izbaciće leševe od putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi im ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase.
Naime, mišljenje posade je bilo kako oni imaju veća prava na dostojanstvenu sahranu. Od 334 pronađena tijela, iz broda ih je izbačeno čak više od sto, a ona nikad više nisu pronađena u prostranstvima Atlantskog okeana. Istinu o tome šta se dogodilo skrivali su dugo povjerljivi telegrami, koje su naknadno historičali pronašli u tajnim arhivima.
U prvom telegramu kapetan je napisao “Apsolutno morate dovesti sva tijela koja stanu na spasilački brod”. Ali, s broda Mackay-Bennet ubrzo je odgovoreno “Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu nađenu kod tijela. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela sahrane na moru, osim ako ne postoji posebna želja porodice da ih zadržimo?”. Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je kako će se izbaciti tijela žrtava siromašnijih putnika, dok će ostaci onih bogatijih biti vraćeni njihovim porodicama.
Kad se SS Bremen, brod koji je plovio iz Njemačke u Ameriku pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu polečeli su da vrište. Bremen se pridružio brodu Carpathia, a njihova misija je bila da sakupe ostatke tijela koji se mogu pronaći. U daljini su mogli vidjeti bijele mrlje, koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke.
Danima iza potonuća, cijelo se mjesto pretvorilo u ogromnu vodenu grobnicu, s gustom maglom, zvukom zapljuskivanja talasa, zaleđenim tijelima i sveštenikovima riječima koji ih je ispraćao.
“Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njena prsa”, svjedočila je Džoana Stunke, putnica Bremena. “Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili odjeveni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spašavanje i dvoje djece u rukama.” Posada je sve zajedno opisala kao “hladno, mokro, jadno i neutješno”. Do kraja aprila, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su počela nestajati u dubinama okeana. U junu iste godine ipak su pronađena dva tijela kako plutaju okeanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.