Film Jima Carreya iz 1998. o čovjeku čiji se cijeli život snima brzo je utjelovio novo doba reality televizije. I 25 godina kasnije, nastavlja se o njemu pisati, piše BBC.
“Dobro jutro, a u slučaju da se ne vidimo… dobar dan, dobro veče i laku noć!” Truman Burbank (Jim Carrey) veselo doziva svog komšiju. Predvidljiv je kao izlazak i zalazak sunca, dio Trumanove nepromjenjive svakodnevice. On ne zna da je cijeli njegov život laž koju gledaju milioni. Objavljen 1998. godine, jedinstveni holivudski film – satirična znanstveno-fantastična psihološka komedija-drama – o jednom čovjeku koji živi u izmišljenoj stvarnosti koju su izmislili TV producenti. U narednim godinama, postao je utjelovljenje bezbroj kulturoloških strepnji – oko sveprisutnog nadzora, masovnog voajerizma i ludila za rijaliti TV-om koja je zahvatila svijet, sa svim pratećim egzistencijalnim poteškoćama življenja za publiku.
Napisao Andrew Niccol i režirao Peter Weir, film je zaradio preko 125 miliona dolara u SAD-u i oko 264 miliona širom svijeta i dobio tri nominacije za Oskara za najbolju sporednu mušku ulogu, originalni scenario i režisera – ali ta statistika sama po sebi ne predstavlja obim njegovog uticaja. Proročanski film zamršeno opisuje svakodnevni život istoimenog, čistog prodavača osiguranja, Trumana, koji je potpuno nesvjestan da je njegovo postojanje tema globalne televizijske i etički nesigurne emisije, njegova porodica i prijatelji su glumci, a svijet oko njega je proizvedena fasada. Trumanov život je dokumentovan sa 5000 kamera postavljenih širom njegovog “rodnog grada” ostrva Seahaven koje emituju njegov život danonoćno do vjernih 1,5 milijardi gledalaca.
Onda jednog sudbonosnog dana, laži o njegovom postojanju počinju da se ruše nakon niza slučajnih poremećaja – uključujući rasvjetu koja pada sa „neba“ i Truman ugleda svog „mrtvog“ oca živog – i to dovede do prosvjećenja. Međutim, dok Truman hrabro odlučuje pobjeći od svoje konstruirane “stvarnosti” i pobjeći od takve manipulacije, mi kao društvo kao da smo zajedno krenuli u suprotnom smjeru. Svakako, upozoravajući podtekst filma je ostao bez pažnje, jer je medijski voajerizam postao sve više i više ukorijenjen dio naših života.
Weir je za BBC Culture rekao da, uprkos izuzetnoj i pravovremenoj relevantnosti filma, nije očekivao da će se Trumanov šou pokazati tako relevatnim. “Nisam imao pojma da se cunami rijaliti TV-a nalazi odmah ispod horizonta”, kaže on. U vrijeme produkcije Truman Showa, rijaliti televizija je bila u povojima, s emisijama kao što je Stvarni svijet prednjačile, ali to je bio holandski format Big Brother, u kojem su obični ljudi prisiljeni da dijele kuću na nekoliko sedmica, što bi žanr pretvorilo u svjetski fenomen.
Zapravo, Weir kaže da se prisjeća komentara kreatora Big Brothera “koji je bio u fazi planiranja serijala u vrijeme izlaska filma. Rekao je nešto poput: ‘Kada sam vidio Trumana, pomislio sam da je bolje da krenemo’. Big Brother je izašao godinu dana kasnije.” Ali oštar komentar The Truman Showa o životu pod stalnim nadzorom nagovijestio je ne samo doba reality TV-a već i cijelu kulturu društvenih medija.
Koliko je stvarna ‘stvarnost’?
Weir je također udario u glavu kada su u pitanju konvencije “neskriptirane” televizije, prije nego što su se one uopće mogle opisati kao takve. Kao i kod svih dobrih rijaliti TV emisija, “stvarnost” Truman Show-a je stvarno okrenuta producentima koji diktiraju dešavanja u Trumanovom zatvorenom svijetu. Christof (Ed Harris), megalomanski tvorac Truman Showa, ima despotsko oko koje nadgleda sve, a njegova moć je ilustrovana njegovim zahtjevom da “ubije sunce!” Susreti s prolaznicima i poznanicima se detaljno uvježbavaju tako da Trumanove interakcije sa svijetom izgledaju organske. Kolektivnu želju za promatranjem svjetovne “stvarnosti” Christof je ocrtao u početnim trenucima filma: “Dosadilo nam je gledati kako nam glumci daju lažne emocije… Iako je svijet u kojem živi u nekim aspektima lažan, nema ničeg lažnog o Trumanu sebe.
Ta dvosmislenost oko toga šta je “stvarno” a šta lažno leži u srcu današnje klizave medijske kulture, od Kardašijanovih do Instagram Lives-a. Baš kao što publika žudi za stvarnošću, ta “stvarnost” koja im se daje može biti upitna u svojoj autentičnosti, iskrivljena uputstvima proizvođača, plasmanom proizvoda, filterima društvenih medija itd. U međuvremenu, oni koji učestvuju u reality TV-u uglavnom pokazuju određeni nivo performativnosti zbog svoje svijesti da ih kamere prate – po čemu se, naravno, razlikuju od nevinog Trumana. Bez obzira na saučesništvo ili ne saučesništvo učesnika, međutim, kao i sa Trumanovim šouom, ove emisije se hrane željom publike da posredno naseli “stvarne” živote drugih ljudi.
Zaista, slojeviti narativ šou-unutar filma The Truman Show takođe se bavi veoma egzistencijalnim, epistemološkim pitanjem onoga što razumijemo kao “stvarno”. Podsjeća na alegoriju Platonove pećine, u kojoj on opisuje situaciju u kojoj ljudi koji su cijeli život bili okovani u pećini vide sjene projektovane na suprotni zid koje za njih postaju “stvarne”. Trumanov šou se može protumačiti kao moderan odraz ove ideje, koju je destilirao Christof kada izjavljuje: “Prihvatamo stvarnost svijeta s kojim smo predstavljeni. Tako je jednostavno.” Isto bi se moglo reći i za publiku 21. vijeka općenito; poput Trumana, predstavljena nam je stvarnost koja se na mnogo načina može shvatiti kao orkestrirana.
Online identiteti i reality TV su “istina” stvorena teškim montažama baš kao što je Trumanov život teško izmišljen. Svijet koji je Christof izgradio je Trumanova istina, Trumanova pećina, i svi smo u eho komorama i pećinama naše vlastite istine.
Trumanov Show također formulira kako se život može živjeti za zabavu drugih. Sada svi možemo postati Trumani zahvaljujući širokom pristupu internetskim platformama. Fenomen samoemitiranja proširio se u našem samonarativizirajućem društvu; publici na mreži putem Twittera, Instagrama, Facebooka, TikToka i mnogih drugih, te možete pružiti beskrajni tok života iz sapunice.
“Mislim da [film] predstavlja snažan argument za ovaj osjećaj sve veće nemogućnosti odvajanja zabave i stvarnosti”, kaže filmska programerka i spisateljica Lilia Pavin-Franks za BBC Culture. “Možda publika ima afiniteta prema reality TV-u jer daje osjećaj povezanosti, ali u svojoj srži, reality TV i dalje je prije svega zabava.”
Sindrom Truman Showa
Kontinuirani kulturni odjek Trumanova Showa može se vrlo konkretno vidjeti u pojavi “Truman Show sindroma”, izraza koji su 2008. skovali psihijatar Joel Gold i Ian Gold kako bi opisali pacijente koji su vjerovali da ih dokumentiraju radi zabave drugih.
Iako je uspon reality TV-a i društvenih medija vrlo očito zacementirao ostavštinu filma kao vječnog, Weir još uvijek izražava svoje iznenađenje “trajnom” relevantnošću Trumanova showa:
“Čini se da se dopada mladoj publici, što je neobično za film stariji nego što jesu”, kaže on. Trumanov Show završava Trumanovom pronalaskom bijega u nebo kroz carska vrata tame – suprotno od svjetla na kraju tunela. Unatoč tome, postoji privid nade u otvorenom zaključku – nada da Truman može nastaviti živjeti svoj život bez nelagodne prisutnosti sveprisutne publike. Trumanov primjer je onaj koji bi, neki bi rekli, bilo dobro da naše društvo u cjelini konačno prihvati.