Pitanje koje mi uvijek postavljaju je: „Kako si mogla da ostaviš svoju djecu? Kako si mogla biti majka koja odlazi?“
Koliko je majčinstvo teško i koliko raznoliko od osobe do osobe, svjedoči i ova nevjerovatno dirljiva priča.
Priča Rane Reiko Rizuto o tome zašto je ostavila svoju djecu objavljena je prije par godina za portal Salon, ali i dan danas ova priča izaziva mnogo pažnje i njeverice.
“Godine 2001. i to 16 dana nakon trećeg rođendana mog najmlađeg sina, izašla sam iz svog stana u Bruklinu, sa jednim koferom. Napuštala sam svoju porodicu. Dva sina, 5 i 3 godine, i mog dragog muža koga znam od djetinjstva, mog partnera već 20 godina, prenosi Zadovoljna.
Dobila sam stipendiju da živim u Japanu šest mjeseci kako bih intervjuisala preživjele od atomske bombe. Bila je to velika čast, a suprug me je ohrabrio da se prijavim. Bili smo u potpunosti složni, u stvari, on je insistirao da idem. Pitanje nije bilo kako će se on i djeca snaći – imao je veliku pomoć od brižne dadilje koja je postala dio naše porodice, kao i od rođaka koji žive blizu nas. Pitanje je bilo: kako ću ja živjeti u stranoj zemlji čiji jezik ne govorim, živeći sama po prvi put u svom 37-godišnjem životu?
Moj brak nije opstao.
Pitanje koje mi uvijek postavljaju je: „Kako si mogla da ostaviš svoju djecu? Kako si mogla biti majka koja odlazi?“ Kao da su moja djeca bila ugrađena u mene, čak i godinama nakon rođenja i morala su da budu hirurški uklonjena… Kao da sam ih ostavila na pustom ostrvu, usred ostataka aviona i sama ušla u čamac za spasavanje? Hiperbolično. Zapaljujuće. Ali to je dio poente. Jer moj odnos sa djecom opstaje. U stvari, poboljšao se.
Bilo je to pitanje mjesec, dva – kada smo moj muž i ja počeli da se svađamo. Naš brak je opstajao na očekivanjima, obećanjima i starim navikama. Na tome šta bi trebalo. Šta treba da radimo, šta treba da želimo, šta treba da uradimo ili kažemo. Bili smo zajedno od moje 17. Proveli smo više života zajedno kao par nego odvojeno. I uništili smo naš brak za manje vremena nego što je potrebno kompaniji za kreditne kartice da vas prijavi za neplaćanje.
Neću vam reći da djeca nikada nisu primijetila da me nema. Iako mnogo puta nisam mogla da ih nateram da prestanu da gledaju crtaće dok razgovaraju sa mnom telefonom, takođe sam imala neke veoma tužne telefonske pozive i poruke, uključujući i onu u kojoj je pisalo: „Kada sam te sinoć nazvao, osjećao sam da mi zaista mnogo nedostaješ.“
Ali kada su stigli u Japan da budu sa mnom, četiri mejseca nakon mog odlaska, ja sam bila u nevolji. Bili su srećni, oduševljeni hramovima i vozovima i samurajskim dvorcima i kolačima od pasulja u obliku ribe. Ja sam bila u „majčinskom šoku“.
Bez snažnog braka koji bi me podržao, nakon četiri mjeseca samoće i u novoj zemlji koju sam zavoljela i u kojoj sam tek počela da se snalazim, nisam imala pojma šta da radim sa ovim poskakujućim loptama energije. Čak i da ih nahranim, nađem im kupatilo, bio je izazov. To je pokrenulo temu koju sam odbijala da pomenem – nikada nisam željela da budem majka.
Plašila sam se da će me život progutati, da ću biti iscrpljena, da ću jednog dana, 20 (ili 30!) godina nakon njihovog rođenja, otvoriti oči i shvatiti da sam izgubila sebe i da je moj život gotov.
Ipak, njihov otac je želio porodicu. Molio je. Obećao je da će se pobrinuti za sve, uklonio je sve moguće prepreke koje sam mogla da zamislim. On bi bio primarni staratelj samo da ih imamo.
Sada sve ima smisla, zar ne? Ja sam hladna kučka. Bila sam samo majka po imenu. Vjerovatno sam jedna od onih žena koje će biti uhapšene zato što su otišle u obližnji bar i ostavile svoju djecu da spavaju u kući sa neispravnim svjetlom: kuća u plamenu.
Ja sam loša majka.
Ali ni to nije istina.
Moj problem nije bio u mojoj djeci, već u tome kako razmišljamo o majčinstvu. O tome kako je muški staratelj sa punim radnim vremenom „svetac“, a kako je žena starateljka „majka“.
To je jednačina koju ne dovodimo u pitanje, u stvari čak insistiramo na tome. Kažnjavamo i samu ideju da postoje drugi načini da se bude majka. Moj put u Japan me je promijenio. Od nesigurne, ambivalentne, pune ljubavi, ali preplavljene, postala sam prokleto dobra majka. Moj brak je propao, a primarno sam fizičko starateljstvo dala svom mužu. Ali zadržala sam zajedničko starateljstvo, i nisam uzela kuću na Havajima i uskočila u avion da gledam zalazak sunca. Preselila sam se i započela dug, naporan rad dokazivanja svojoj djeci i sebi da sam tu.
Ovih dana moji sinovi žive i spavaju u kući svog oca. Oni mogu da prošetaju do svoje „druge kuće“, moje, što rade nekoliko puta nedeljno. Dolaze poslije škole i pokupe ih pred spavanje, a između toga ja im pomažem u domaćim zadacima, zajedno kuhamo večeru, jedemo i čistimo, i pričamo o danu. Mnogo se grlimo, čak i javno, iako su sada dječaci koji ulaze u tinejdžerske godine.
Morala sam da ostavim svoju djecu da bi ih pronašla. U mom majčinstvu sa skraćenim radnim vremenom, imam vrijeme kada mogu da budem ona majka iz 1950-ih koju idealizujemo – koja čeka s keceljom sa svježim kolačićima djecu čim izađu iz školskog autobusa i nije previše zauzeta ni za šta što treba, dok ne odu u krevet.
Idem na svaki roditeljski sastanak. Tu sam kada nastupaju i kada igraju utakmice. Tu je i moj bivši muž. Iako mu nije bilo lako, on mi je omogućio da definišem sopstveno majčinstvo, a da naši sinovi imaju život pun sabiranja, a ne oduzimanja, relativnog mira, a ne stalnih optužbi.
Juče sam na blogu pročitala molbu jedne mlade žene koja je planirala da ode i ostavi svoju djecu od 2 i 4 godine. „Jesam li luda? Neka mi neko kaže“, napisala je.
Razmišljala sam da odgovorim, ali nisam znala šta da joj kažem. Da li bih to ponovila? Da. Da li bi ona to trebalo da uradi? Samo ona može odgovoriti na to pitanje. Onda sam pogledala datum i shvatila – već je otišla.“
(Stil)